Dvorac u Severinu na Kupi

Dvorac u Severinu na Kupi

GORSKI KOTAR – Često prolazim kroz Severin na Kupi. Ponekad zastanem I pogledam dvorac. Puno toga dvorac pričati zna. Puno priča, lijepih i tužnih. Iz blijedih slika bakinog albuma pokušavam svaki put rekonstruirati život koji se događao u njemu  i oko njega. Danas je napušten i tužan, bez duše. Čovjek kad napusti ovaj svijet ostavlja dušu koja je vječna. Ostavlja svoju dobrotu. Ostaju na njega sjećanja. Kad dvorac umre ostavi tijelo na zemlji ali izgubi dušu. Jedino mu ljudi dušu vratiti mogu. Kad bi dvorac bio u Engleskoj, Francuskoj ili Njemačkoj, bio bi spiritus movens razvoja cijeloga kraja. Znamo da bi pravosudni sustavi zapadnih zemalja već odavno riješili vlasničke odnose a lokalna samouprava pomogla vlasniku  naći investitora. Kod nas je puno toga drugačije nego na zapadu, pa dvorac čeka, čeka i čeka nekoga tko će mu udahnuti dušu. Prije drugog svjetskog rata oko dvorca i u njemu bilo je okupljalište intelektualne elite goranskog kraja. Vlasnik je bio Vladimir Arko. Arko je bio  vlasnik i  tvornice pod današnjim imenom „Badel“. Puno druženja i veselih trenutaka. Perivoj dvorca bio je prekrasno uređen sa bogatom florom i faunom. Puno mirisnog cvijeća i raznovrsnog drveća. Na fotografijama vidim djecu kako se igraju sa srnicama i lanadi koje pitomo pasu oko dvorca. Dvorac je bio okupljalište domoljuba i intelektualaca i za vrijeme prijašnjeg vlasnika, gospodina Vranyczanya. Zvali su ih „Prekokupski rodoljubi“. Treba napomenuti da je Frankopanski dvorac u Severinu na Kupi početkom 19. st. obnovio grof Oršić.  Ispod perivoja dvorca teče rijeka Kupa. Gorska krasotica. Drago mi je da se nije obistinila teza Miroslava Krleže kako je Kupa granica zapadne civilizacije. U ljetno doba društvo bi sišlo perivojom do Kupe te se kupalo i sunčalo. Često su se vozili didinim čamcem. Moj dida Matija Paviša bio je opčinski bilježnik i pravni zastupnik Arka. Ivan Goran Kovačić  napisao je između ostalog i  novelu o dvorcu u Severinu. Govorio je u njoj o klasnim razlikama. Volio je svejedno doći u Severin. Dolazio bi kolima iz Lukovdola. Uvijek bi sjedio na rudu i vozio se. Dida i Ivan Goran bili su prijatelji. Zajednička fotografija u Goranovom muzeju u Lukovdolu to potvrđuje. Jedne noći dok je Kupa bila velika i mutna didinim čamcem Kupu su prešli Ivan Goran i Vladimir Nazor. Otišli su u partizane. Prijelazak Kupe  opisan je u Nazorovoj pjesmi „Čamac na Kupi“. Tu vijest prenio je i radio London. Vladimir Nazor bio je predsjednik ZAVNOHA i prvi predsjednik Hrvatskog Sabora poslije rata. Na temeljima ZAVNOHA i ustava 71. međunarodno je priznata Hrvatska i njezine granice. Nazor poslije rata nije imao  slobodu kretanja. Bio je pod prismotrom. Režim se bojao njegovih pjesama. Ivan Goran poginuo je kod Foče u nerazjašnjenim okolnostima. Pjesnikov grob ostao je nepoznat. Zameten negdje, izgubljen u legendi. Arko je cijelo vrijeme rata pomagao partizanima i ostavio im cijelu svoju imovinu. Obečali su da će mu poštediti život. Jedne noći poslije rata zakucali su mu na vrata. Arko je popio otrov. Nije im htio živ pasti u ruke. No, to više nisu bili antifašisti već pripadnici totalitarnog sustava. Nakon Arkove smrti iz dvorca odnosilo se gotovo sve. Umjetničke slike, rukom izrađeni sagovi, rustikalni namještaj i kupaonske pozlačene armature. Porculansko posuđe i srebrni pribori za jelo. Viteški oklopi i svilena roba. Tu je bila i zbirka oružja za lov u Gorskom kotaru od grofova Frankopana do drugog svjetskog rata. Velike vrijednosti. Pobjednici u ratu tretirali su dvorac neprocjenjive kulturne baštine kao plijen. Vuku li se paralele do današnjih dana? Dida je kraj rata dočekao u ogulinskoj administraciji. Zajedno je radio sa Antom Pocrnićem, svojim najboljim prijateljem. Antu je upozorio da ne ide pod kraj rata u Vrbovsko. No Ante je unatoč upozorenjima otišao  u Vrbovsko. Nije mogao izdržati a da ne vidi svog netom rođenog sinčića Davorina. Ante je zadržan u Vrbovskom i prisilno mobiliziran. Poginuo je negdje u Istri, vjerojatno u jurišima na Trst. Dida je znao što ga poslije rata čeka. Odlučio se zato povući sa hrvatskom vojskom i civilima prema Bleiburgu. No u to vrijeme dobio je gripu i vratio se u Vrbovsko u svoj krevet. Tu je i uhapšen. Izveden je pred partizanski sud. Imao je sreće. Dodjeljen je kod partizanskog suca Floršića. Sudac Floršić, židovskog porijekla, sudio je po zakonu i pravdi a ne po diktatima i zadanim kvotama. Didi nije pronašao krivice. Osudio ga je na kućni pritvor dok se situacija ne smiri. Dida je poslije rehabilitiran. Prvo je obnašao dužnost suca za prekršeje a do mirovine bio je tajnik općine  Vrbovsko. Interesantno je spomenuti da didu nije oslobodilo hapšenja ni zasluge njegove supruge Anke, moje bake. Baka je cijelo vrijeme rata radila na pošti u Vrbovskom. Jednom, nakon partizanskih uspjeha, okupator se htio osvetiti na stanovnicima sela Vujnovići. Uglavnom ženama, djecom i starcima. Baka je na centrali čula telefonski razgovor sa tom namjerom. Prenijela je informaciju u selo i nitko nije stradao. Stanovnici su na vrijeme evakuirani. Baka je poslije rata predložena za odlikovanje a do mirovine obnašala je dužnost upravnika pošte u Vrbovskom. Dida i baka odgojili du me da poštujem onoga ko je drugačiji od mene. Baka je zbog svoje želje da pomogne susjedima reskirala život. Bili su to u onim teškim vremenima začeci borbe za ljudska prava.

Marušić

AUTOR: Prof.savjetnik Mladen Marušić

FOTO: Gorske novosti, ilustracija

Imate li i Vi misli koje želite podjeliti sa čitateljima Gorskih novosti pošaljite mail sa tekstom na gorskenovostinet@gmail.com sa naznakom za Gorska pisma (čitatelja) i ostavite svoje podatke i fotografiju.

 

 

Oglasi