GORSKI KOTAR – Odmah se čitateljima na početku današnjeg osvrta moram ispričati što ću svoje misli redati zbrkano, možda i nesuvislo i nejasno (zlobnici će dodati da to uvijek i činim). Vi se već pitate – koji je tome razlog – da mi je već u rano jutro tako mučno i slabo? Da sam žensko, pomislili bi da sam u drugom stanju, no kako sam ja zapravo andropauzičar, možda je ipak u pitanju taj muški klimakterij? Možda mi čak fali vitamina, ili me opet počeo mučiti taj vražji GERB?
Moja se čaša napunila do kraja
Da vas ne držim u neizvjesnosti, odmah ću reći da se moja čaša napunila do kraja. Nemam više snage, niti strpljenja. Ne mogu više slušati ni čitati. O čemu? Pa o našem ulasku u Europu, točnije u Europsku uniju ili skraćeno u EU. Ne znam kako vi, ali ja zbilja više ne mogu to podnijeti. Do sada je to znala samo moja žena, a odsad znadete i vi. Bojim se da ćemo svi prije pobenaviti nego uđemo u EU. Nema dana, nema sata ni minute da u medijima ne čitamo ili ne slušamo, kraće ili duže izjave, o našem ulasku u Europsku uniju, o zatvaranju poglavlja 23 (zna li netko osim Drobnjaka koliko ima tih poglavlja?), o tome da je čas uvjet Gotovina, drugi put korupcija, treći put izbjegli Srbi i njihova prava i tako redom. I tako to traje skoro već dvadeset godina.
Kad ti je netko pred vratima stana, tada ga možeš gledati samo na “špijunku”
Meni je jasno da imamo prilično šlampavu državu (ne mislim na domovinu), da imamo nesposobne i korumpirane političare, neefikasnu državnu upravu, loš pravosudni sustav (neću reći pravosuđe, jer tada svi pomislimo na suce, no nisu oni jedini problem u našoj sudbenoj vlasti), i da dalje ne nabrajam. Ponavljam, znam da Hrvatska nije na razini skandinavskih zemalja, ali nek nas zbilja više ne zajebavaju, nego neka kažu hoće li nas primiti u svoje društvo ili neće? Neka se ne izmotavaju da nismo ispunili sve uvjete, jer ako im je zbilja stalo do nas, ako ne otežu naše primanje samo zato da pričekamo ostale balkanske zemlje, onda neka učine sve da ekspresno uđemo u EU i postanemo dio te Europe kapitala. Zar nas neće imati bolje na oku, lakše pratiti naše ponašanje i pomoći nam da unaprijedimo svoju državu, riječju – nadzirati nas, ako uđemo u tu europsku kuću i ako ne ostanemo vani čekati pred vratima? Jer kad ti je netko pred vratima stana, tada ga možeš gledati samo na “špijunku”, a ako ti uđe, onda ćeš vidjeti kakav je i kako se ponaša.
EU će se prije raspasti nego li mi uđemo u EU
I neka ne izmišljaju opet nekakav monitoring. Da je Europa sposobna i efikasna onda je mogla nadzirati Grčku, Portugal, Španjolsku, a ne da im sada prijeti rasulo ekonomskog i financijskog sustava. Jadna Njemačka opet vuče, ali valjda mora biti tako, valjda današnji Nijemci (i Turci i Hrvati i ostali gastarbajteri) moraju ispaštati grijehe iz prošlog stoljeća, pa raditi za pola Europe. Prije deset, petnaest godina sam tvrdio da će Hrvatska nažalost ući u EU kad više neće biti novaca u EU blagajni, te da nećemo moći puno izvući iz europskih fondova. Danas sam čak skoro mišljenja da će se EU prije raspasti nego li mi uđemo u EU. Možda ćemo i mi tome pridonijeti, jer i prije mene su rekli da su se sve državne zajednice kojima je pripadala Hrvatska – raspale: i Austro-Ugarska, i Kraljevina Jugoslavija i federativna socijalistička Jugoslavija. Kad govorim o raspadanju EU onda prije svega mislim na neke ireverzibilne procese koji su već u tijeku (npr. jačanje državnih granica), koji se mogu i pojačati.
Mora li i Gorski kotar ući u EU? Što ćemo mi time dobiti?
Kako ovo nije politološki esej, već pisanje o Gorskom kotaru, vi se već pitate što zapravo želim reći? I ja se također pitam: mora li i Gorski kotar ući u EU? Što ćemo mi time dobiti? Hoće li nam vratiti zemljišne zajednice, ili ćemo opet šumu dati raznim thurn-taxisima? Hoće li poslati nekoga iz Austrije da unaprijedi naše stočarstvo, hoće li porasti vrijednost naših goranskih nekretnina ili će nas kupiti u bescjenje? Nekad sam gajio iluzije o Sloveniji, pa sam predlagao (u šali, to moram napomenuti da me netko ne optuži za protudržavnu djelatnost) da se Gorski kotar treba priključiti Sloveniji, pa da ćemo tako odmah ući u EU i nećemo potrošiti novce na cestu do Hrvatskoga. Danas, kad vidim da Slovenci imaju sličnih ekonomskih i političkih problema kao i mi Hrvati, odustajem od tog svog ranijeg prijedloga. No što novo predlažem?
Proglasimo se kineskom provincijom i postanemo ekskluzivna zona za daljnji prodor Kineza
Kako više nema Golog otoka, slobodno mogu reći: rješenje vidim u tome da se Gorski kotar okrene prema Kini, da se proglasimo za kinesku provinciju i da postanemo ekskluzivna zona za daljnji prodor Kineza i kineske robe u Europu. Gorski kotar bi procvjetao, a možda bi se i mnogi goranski stari fanti oženili, pa bi tako genetski osvježili Gorski kotar. Mogli bismo kao Enver Hodža govoriti: nas Gorana i Kineza ima 1345 milijuna (tu dakao ne ubrajam Gorana Milića. Što bi pak bilo da je Hrvatska počela koketirati s Putinom, bi li nas onda već ranije primili u članstvo EU, ili bi mnogi naši političari, kao Stjepan Radić u dvadesetim godinama prošlog stoljeća nakon povratka iz Sovjetske Rusije, završili u zatvoru, u Haagu?
AUTOR: Branko Pleše, gorskikotar.bloger.hr, preneseno dopuštenjem i ustupanjem
FOTO: Nensi Tatar, arhiva – ilustracija
GORSKE NOVOSTI 
GORSKI KOTAR – Odmah se čitateljima na početku današnjeg osvrta moram ispričati što ću svoje misli redati zbrkano, možda i nesuvislo i nejasno (zlobnici će dodati da to uvijek i činim). Vi se već pitate – koji je tome razlog – da mi je već u rano jutro tako mučno i slabo? Da sam žensko, pomislili bi da sam u drugom stanju, no kako sam ja zapravo andropauzičar, možda je ipak u pitanju taj muški klimakterij? Možda mi čak fali vitamina, ili me opet počeo mučiti taj vražji GERB?
Moja se čaša napunila do kraja
Da vas ne držim u neizvjesnosti, odmah ću reći da se moja čaša napunila do kraja. Nemam više snage, niti strpljenja. Ne mogu više slušati ni čitati. O čemu? Pa o našem ulasku u Europu, točnije u Europsku uniju ili skraćeno u EU. Ne znam kako vi, ali ja zbilja više ne mogu to podnijeti. Do sada je to znala samo moja žena, a odsad znadete i vi. Bojim se da ćemo svi prije pobenaviti nego uđemo u EU. Nema dana, nema sata ni minute da u medijima ne čitamo ili ne slušamo, kraće ili duže izjave, o našem ulasku u Europsku uniju, o zatvaranju poglavlja 23 (zna li netko osim Drobnjaka koliko ima tih poglavlja?), o tome da je čas uvjet Gotovina, drugi put korupcija, treći put izbjegli Srbi i njihova prava i tako redom. I tako to traje skoro već dvadeset godina.
Kad ti je netko pred vratima stana, tada ga možeš gledati samo na “špijunku”
Meni je jasno da imamo prilično šlampavu državu (ne mislim na domovinu), da imamo nesposobne i korumpirane političare, neefikasnu državnu upravu, loš pravosudni sustav (neću reći pravosuđe, jer tada svi pomislimo na suce, no nisu oni jedini problem u našoj sudbenoj vlasti), i da dalje ne nabrajam. Ponavljam, znam da Hrvatska nije na razini skandinavskih zemalja, ali nek nas zbilja više ne zajebavaju, nego neka kažu hoće li nas primiti u svoje društvo ili neće? Neka se ne izmotavaju da nismo ispunili sve uvjete, jer ako im je zbilja stalo do nas, ako ne otežu naše primanje samo zato da pričekamo ostale balkanske zemlje, onda neka učine sve da ekspresno uđemo u EU i postanemo dio te Europe kapitala. Zar nas neće imati bolje na oku, lakše pratiti naše ponašanje i pomoći nam da unaprijedimo svoju državu, riječju – nadzirati nas, ako uđemo u tu europsku kuću i ako ne ostanemo vani čekati pred vratima? Jer kad ti je netko pred vratima stana, tada ga možeš gledati samo na “špijunku”, a ako ti uđe, onda ćeš vidjeti kakav je i kako se ponaša.
EU će se prije raspasti nego li mi uđemo u EU
I neka ne izmišljaju opet nekakav monitoring. Da je Europa sposobna i efikasna onda je mogla nadzirati Grčku, Portugal, Španjolsku, a ne da im sada prijeti rasulo ekonomskog i financijskog sustava. Jadna Njemačka opet vuče, ali valjda mora biti tako, valjda današnji Nijemci (i Turci i Hrvati i ostali gastarbajteri) moraju ispaštati grijehe iz prošlog stoljeća, pa raditi za pola Europe. Prije deset, petnaest godina sam tvrdio da će Hrvatska nažalost ući u EU kad više neće biti novaca u EU blagajni, te da nećemo moći puno izvući iz europskih fondova. Danas sam čak skoro mišljenja da će se EU prije raspasti nego li mi uđemo u EU. Možda ćemo i mi tome pridonijeti, jer i prije mene su rekli da su se sve državne zajednice kojima je pripadala Hrvatska – raspale: i Austro-Ugarska, i Kraljevina Jugoslavija i federativna socijalistička Jugoslavija. Kad govorim o raspadanju EU onda prije svega mislim na neke ireverzibilne procese koji su već u tijeku (npr. jačanje državnih granica), koji se mogu i pojačati.
Mora li i Gorski kotar ući u EU? Što ćemo mi time dobiti?
Kako ovo nije politološki esej, već pisanje o Gorskom kotaru, vi se već pitate što zapravo želim reći? I ja se također pitam: mora li i Gorski kotar ući u EU? Što ćemo mi time dobiti? Hoće li nam vratiti zemljišne zajednice, ili ćemo opet šumu dati raznim thurn-taxisima? Hoće li poslati nekoga iz Austrije da unaprijedi naše stočarstvo, hoće li porasti vrijednost naših goranskih nekretnina ili će nas kupiti u bescjenje? Nekad sam gajio iluzije o Sloveniji, pa sam predlagao (u šali, to moram napomenuti da me netko ne optuži za protudržavnu djelatnost) da se Gorski kotar treba priključiti Sloveniji, pa da ćemo tako odmah ući u EU i nećemo potrošiti novce na cestu do Hrvatskoga. Danas, kad vidim da Slovenci imaju sličnih ekonomskih i političkih problema kao i mi Hrvati, odustajem od tog svog ranijeg prijedloga. No što novo predlažem?
Proglasimo se kineskom provincijom i postanemo ekskluzivna zona za daljnji prodor Kineza
Kako više nema Golog otoka, slobodno mogu reći: rješenje vidim u tome da se Gorski kotar okrene prema Kini, da se proglasimo za kinesku provinciju i da postanemo ekskluzivna zona za daljnji prodor Kineza i kineske robe u Europu. Gorski kotar bi procvjetao, a možda bi se i mnogi goranski stari fanti oženili, pa bi tako genetski osvježili Gorski kotar. Mogli bismo kao Enver Hodža govoriti: nas Gorana i Kineza ima 1345 milijuna (tu dakao ne ubrajam Gorana Milića. Što bi pak bilo da je Hrvatska počela koketirati s Putinom, bi li nas onda već ranije primili u članstvo EU, ili bi mnogi naši političari, kao Stjepan Radić u dvadesetim godinama prošlog stoljeća nakon povratka iz Sovjetske Rusije, završili u zatvoru, u Haagu?
AUTOR: Branko Pleše, gorskikotar.bloger.hr, preneseno dopuštenjem i ustupanjem
FOTO: Nensi Tatar, arhiva – ilustracija
Podijeli: