GORSKI KOTAR – Protekli prvi veljački vikend u Gorskom kotaru, ali i u čitavoj Hrvatskoj, bio je zbilja pravi zimski – s dosta snijega, s niskim temperaturama, hladnom burom – o čemu smo detaljno obavještavani putem raznih medija, a posebno putem najdominantnijeg – domaćih televizijskih kuća. Dakako, svi smo i uživo osjetili “zimske radosti”, koje su nekima, doduše, uzrokovale i brojne probleme.
Posebno problematično u Delnicama
U Delnicama je bilo posebno problematično zbog toga što u subotu, zbog puknuća glavne vodovodne cijevi, nije bilo vode. Nanovo smo osjetili što znači imati tekuću vodu u kući ili stanu, no toliko smo se naučili na blagodati civilizacije da smo svi relativno nespremni i nenaviknuti na situaciju kad nema vode ili struje, pa su tako zalihe vode u delničkim prodavaonicama jako brzo razgrabljene. Sve sam to na vrijeme predvidio, pa sam zato ženu i sina poslao u dućan čim se otvorio, a ja sam se popeo na tavan i skinuo stari veliki pocinčani lonac u kome se nekad kuhalo rublje, napunio ga snijegom i stavio na štednjak. Ne moram vam objašnjavati za što sam koristio rastopljeni snijeg.
Nekima je teže bez vode, nekima bez struje a nekima bez vina ili rakije
Neki kažu da je u kriznim situacijama teže bez vode, a drugi da je gore kad nema struje. Ima nekih kojima je najteže bez vina ili rakije, no takvih je sve manje, jer imam dojam da se danas puno manje pije nego prije nekoliko desetljeća. Možda imam krivo, možda statistike govore drugačije, no ne pije se više po uredima kao prije, a čini mi se niti na vanjskim gradilištima. Za mene su ovaj vikend pravi heroji u Gorskom kotaru bili radnici delničkog Komunalca, koji su u iznimno teškim uvjetima popravljali vodovodni kvar negdje kraj sela Tihovo. Ne znam jesu li oni nešto popili da se zagriju na goranskoj studeni, no meni je žao što se nisam sjetio skočiti do njih i odnijeti im kuhanog vina ili čaja, jer ne znam je li ih netko posjetio, (možda kakav glavešina?), a radili su u depopulacijski opustošenom goranskom kraju, u koji povremeno navrati tek moj prijatelj Grampić, tako da su teško mogli računati na potporu lokalnog stanovništva.
Korisni mediji
Mediji su veoma korisni u takvim izvanrednim vremenskim situacijama i nepogodama, no nije samo moj dojam da se tome pristupa previše senzacionalistički, da se napuhuju stvari, preuveličavaju opasnosti, neki vele da se ljude čak i nepotrebno plaši i uznemiruje. No krivi smo i mi sami, postali smo meki, podložni svim mogućim manipulacijama i zastrašivanjima.
Postali smo grintavi i osjetljivi na svaku sitnicu
Sjećam se života iz ranijih desetljeća, kad su zime bile puno oštrije i dugotrajnije, kad smo bili slabije obučeni, pa čak i nedovoljno ishranjeni – no zima nam nije smetala. Promrzli smo se skijali i sanjkali, sve je živo bilo na snijegu, a danas jedva uspijevamo organizirati nekakvo sanjkaško natjecanje. Da, vremena su se promijenila – smeta nam kad puše bura, a smeta i jugo, prigovaramo kad je hladno, jaučemo kad je vruće i kad nema vjetra da nas rashladi. Postali smo grintavi i osjetljivi na svaku sitnicu.
Više nitko ne laje na mene dok se umiljavam gazdarici
Jesmo li ostarjeli ili mladosti nema više, je li nam hladno što smo se previše individualizirali, pa smo sami, a toliko smo tupi da ne priznajemo da smo i usamljeni. Znam to iz vlastitog iskustva: mene moj bivši prijatelj uopće više ne zove na špek i krumpirove pečene police, a do nedavno smo skoro svaki vikend pili, pardon bili zajedno. A koliko tek kobasica ima na sušilu! Ne ću vam reći o kome se radi da ne dođete u napast provaliti u njegovo sušilo, jer ta kuća nema više niti psa, samo mačka Bumbija, kojem sam ja krsni kum. To što nema više psa, olakotna okolnost je za mene. Sada više nitko ne laje na mene dok se umiljavam gazdarici. A bogme se još dobro drži! Mislim gazdarica.
Zatvorena zadnja delnička starinska gostionica
Ako vam se više ne da čitati te moje pučkoškolske bedastoće, rado bih da me uputite o čemu bih zanimljivijem mogao pisati u našim sve pustijim Delnicama!? Delnice sve više liče na Domanovićevo Mrtvo more, tako da čak i na blogu Delničke priče ima sve manje ispričanih delničkih priča. Doduše, pada mi na pamet jedna tema kojoj bi trebalo posvetiti malo više vremena i uložiti više truda: čini mi se da je nedavno zatvorena zadnja tipična delnička starinska gostionica “Katarinčini”, pa bi i o tome trebalo ponešto napisati – ne samo jedan osvrt na blogu, već pravi etnografski slikovno-literarni prikaz starih delničkih birtija. Što mislite o tome? Tko bi to mogao napraviti – Laloš, Grgurić, Rački, Pleše..? Tko još?
Cijeli post, fotografije i komentare pogledajte na http://gorskikotar.bloger.hr/
AUTOR: Branko Pleše, preneseno sa gorskikotar.bloger.hr
FOTO: gorskikotar.bloger.hr
GORSKE NOVOSTI 
GORSKI KOTAR – Protekli prvi veljački vikend u Gorskom kotaru, ali i u čitavoj Hrvatskoj, bio je zbilja pravi zimski – s dosta snijega, s niskim temperaturama, hladnom burom – o čemu smo detaljno obavještavani putem raznih medija, a posebno putem najdominantnijeg – domaćih televizijskih kuća. Dakako, svi smo i uživo osjetili “zimske radosti”, koje su nekima, doduše, uzrokovale i brojne probleme.
Posebno problematično u Delnicama
U Delnicama je bilo posebno problematično zbog toga što u subotu, zbog puknuća glavne vodovodne cijevi, nije bilo vode. Nanovo smo osjetili što znači imati tekuću vodu u kući ili stanu, no toliko smo se naučili na blagodati civilizacije da smo svi relativno nespremni i nenaviknuti na situaciju kad nema vode ili struje, pa su tako zalihe vode u delničkim prodavaonicama jako brzo razgrabljene. Sve sam to na vrijeme predvidio, pa sam zato ženu i sina poslao u dućan čim se otvorio, a ja sam se popeo na tavan i skinuo stari veliki pocinčani lonac u kome se nekad kuhalo rublje, napunio ga snijegom i stavio na štednjak. Ne moram vam objašnjavati za što sam koristio rastopljeni snijeg.
Nekima je teže bez vode, nekima bez struje a nekima bez vina ili rakije
Neki kažu da je u kriznim situacijama teže bez vode, a drugi da je gore kad nema struje. Ima nekih kojima je najteže bez vina ili rakije, no takvih je sve manje, jer imam dojam da se danas puno manje pije nego prije nekoliko desetljeća. Možda imam krivo, možda statistike govore drugačije, no ne pije se više po uredima kao prije, a čini mi se niti na vanjskim gradilištima. Za mene su ovaj vikend pravi heroji u Gorskom kotaru bili radnici delničkog Komunalca, koji su u iznimno teškim uvjetima popravljali vodovodni kvar negdje kraj sela Tihovo. Ne znam jesu li oni nešto popili da se zagriju na goranskoj studeni, no meni je žao što se nisam sjetio skočiti do njih i odnijeti im kuhanog vina ili čaja, jer ne znam je li ih netko posjetio, (možda kakav glavešina?), a radili su u depopulacijski opustošenom goranskom kraju, u koji povremeno navrati tek moj prijatelj Grampić, tako da su teško mogli računati na potporu lokalnog stanovništva.
Korisni mediji
Mediji su veoma korisni u takvim izvanrednim vremenskim situacijama i nepogodama, no nije samo moj dojam da se tome pristupa previše senzacionalistički, da se napuhuju stvari, preuveličavaju opasnosti, neki vele da se ljude čak i nepotrebno plaši i uznemiruje. No krivi smo i mi sami, postali smo meki, podložni svim mogućim manipulacijama i zastrašivanjima.
Postali smo grintavi i osjetljivi na svaku sitnicu
Sjećam se života iz ranijih desetljeća, kad su zime bile puno oštrije i dugotrajnije, kad smo bili slabije obučeni, pa čak i nedovoljno ishranjeni – no zima nam nije smetala. Promrzli smo se skijali i sanjkali, sve je živo bilo na snijegu, a danas jedva uspijevamo organizirati nekakvo sanjkaško natjecanje. Da, vremena su se promijenila – smeta nam kad puše bura, a smeta i jugo, prigovaramo kad je hladno, jaučemo kad je vruće i kad nema vjetra da nas rashladi. Postali smo grintavi i osjetljivi na svaku sitnicu.
Više nitko ne laje na mene dok se umiljavam gazdarici
Jesmo li ostarjeli ili mladosti nema više, je li nam hladno što smo se previše individualizirali, pa smo sami, a toliko smo tupi da ne priznajemo da smo i usamljeni. Znam to iz vlastitog iskustva: mene moj bivši prijatelj uopće više ne zove na špek i krumpirove pečene police, a do nedavno smo skoro svaki vikend pili, pardon bili zajedno. A koliko tek kobasica ima na sušilu! Ne ću vam reći o kome se radi da ne dođete u napast provaliti u njegovo sušilo, jer ta kuća nema više niti psa, samo mačka Bumbija, kojem sam ja krsni kum. To što nema više psa, olakotna okolnost je za mene. Sada više nitko ne laje na mene dok se umiljavam gazdarici. A bogme se još dobro drži! Mislim gazdarica.
Zatvorena zadnja delnička starinska gostionica
Ako vam se više ne da čitati te moje pučkoškolske bedastoće, rado bih da me uputite o čemu bih zanimljivijem mogao pisati u našim sve pustijim Delnicama!? Delnice sve više liče na Domanovićevo Mrtvo more, tako da čak i na blogu Delničke priče ima sve manje ispričanih delničkih priča. Doduše, pada mi na pamet jedna tema kojoj bi trebalo posvetiti malo više vremena i uložiti više truda: čini mi se da je nedavno zatvorena zadnja tipična delnička starinska gostionica “Katarinčini”, pa bi i o tome trebalo ponešto napisati – ne samo jedan osvrt na blogu, već pravi etnografski slikovno-literarni prikaz starih delničkih birtija. Što mislite o tome? Tko bi to mogao napraviti – Laloš, Grgurić, Rački, Pleše..? Tko još?
Cijeli post, fotografije i komentare pogledajte na http://gorskikotar.bloger.hr/
AUTOR: Branko Pleše, preneseno sa gorskikotar.bloger.hr
FOTO: gorskikotar.bloger.hr
Podijeli: