SKRAD – Krajem srpnja preminuo je pisac Antun Štefančić. Štefančić (1931.-2014.) autor je nekoliko povijesnih avanturističkih romana čija radnja opisuje prirodne ljepote i težak život Gorana kroz minula stoljeća. Svoj Skrad, Gorski kotar i Gorane ovjekovječio je u romanima Demon goranskih šuma, Osveta u Vražjem prolazu, Krvava granica i Hajduci s Lujzinske ceste.
U spomen na ovog samozatajnog pučkog pisca sa skradske Planine Ivica Urbanc na blogu Goranska zima (http://goranskazima.blogspot.com) u postu Otišao je posljednji junak sa Lujzinske ceste napisao je:
„Moj prvi susret sa Štefančićem dogodio se kada sam bio još u osnovnoj školi, te sam tada bio u prilici pročitati njegov roman u nastavcima „Hajduci sa Lujzinske ceste“, Crni Pero i društvo učinili su svoje, a nakon desetak godina život je htio da upoznam njegovog sina Roberta koji mi je omogućio da Antuna upoznam osobno. Kroz naše druženje ostao mi je u sjećanju stari pisaći stroj na kojem je neumorno danonoćno „kucao“ okružen hrpom skica i papira. Dok smo mi u vrtu razgovarali o našim temama, Anton je neumorno pisao nove stranice teksta kojeg nam je ostavio za buduća pokoljenja.“
„O kakvom se značaju njegovog literarnog djela radi, niti danas mnogi nisu svjesni a u okvirima goranskog spisateljstva nema mu ravna. Gorani, nemaju puno pisaca koji progovaraju o našem podneblju i ljudima kroz formu romana kao najopsežnijem i najsloženijem proznom obliku u književnosti. Tihi i skromni odlazak velikog goranskog pisca, koji je kroz svoje romane nanizao brojne događaje, likove, opise i prikaze društva u cjelini najbolje oslikava i površnost današnjeg načina života koji nas obasipava senzacionalizmom svake vrste. Puno je važnije što će neki lokalni političar iskočiti iz paštete i izreći nešto u cilju dnevno političkih igara u novinama ili lokalnom radiju, nego što nas je napustio pučki pisac koji je toliko svoga vremena, znanja i truda uložio u pisanu kulturu ovog našeg surovog kraja. Zamislimo se malo svi nad tom činjenicom, da li nam je važnija štrudla ili kulturni identitet!? Zastanimo barem na trenutak u svojim mislima i pokušajmo uočiti da se tu radi, htjeli mi to priznati ili ne, o epskim djelima goranske književnosti ili nečem tako prolaznom. O, Bože, kako me takva goranska ravnodušnost jednostavno izluđuju.“
„Umjesto završne riječi dozvolite da citiram posljednju rečenicu iz romana „Demon goranskih šuma“: „Kada je oko podneva izravnao i posljednji kamen na grobu svoga oca, izvadi Jakov iz nožnica kamu i ureže u mekanu koru obližnjeg javora: DEMON -1663-“
AUTOR: Gorske novosti/Goranska zima
FOTO: ilustracija
GORSKE NOVOSTI 
SKRAD – Krajem srpnja preminuo je pisac Antun Štefančić. Štefančić (1931.-2014.) autor je nekoliko povijesnih avanturističkih romana čija radnja opisuje prirodne ljepote i težak život Gorana kroz minula stoljeća. Svoj Skrad, Gorski kotar i Gorane ovjekovječio je u romanima Demon goranskih šuma, Osveta u Vražjem prolazu, Krvava granica i Hajduci s Lujzinske ceste.
U spomen na ovog samozatajnog pučkog pisca sa skradske Planine Ivica Urbanc na blogu Goranska zima (http://goranskazima.blogspot.com) u postu Otišao je posljednji junak sa Lujzinske ceste napisao je:
„Moj prvi susret sa Štefančićem dogodio se kada sam bio još u osnovnoj školi, te sam tada bio u prilici pročitati njegov roman u nastavcima „Hajduci sa Lujzinske ceste“, Crni Pero i društvo učinili su svoje, a nakon desetak godina život je htio da upoznam njegovog sina Roberta koji mi je omogućio da Antuna upoznam osobno. Kroz naše druženje ostao mi je u sjećanju stari pisaći stroj na kojem je neumorno danonoćno „kucao“ okružen hrpom skica i papira. Dok smo mi u vrtu razgovarali o našim temama, Anton je neumorno pisao nove stranice teksta kojeg nam je ostavio za buduća pokoljenja.“
„O kakvom se značaju njegovog literarnog djela radi, niti danas mnogi nisu svjesni a u okvirima goranskog spisateljstva nema mu ravna. Gorani, nemaju puno pisaca koji progovaraju o našem podneblju i ljudima kroz formu romana kao najopsežnijem i najsloženijem proznom obliku u književnosti. Tihi i skromni odlazak velikog goranskog pisca, koji je kroz svoje romane nanizao brojne događaje, likove, opise i prikaze društva u cjelini najbolje oslikava i površnost današnjeg načina života koji nas obasipava senzacionalizmom svake vrste. Puno je važnije što će neki lokalni političar iskočiti iz paštete i izreći nešto u cilju dnevno političkih igara u novinama ili lokalnom radiju, nego što nas je napustio pučki pisac koji je toliko svoga vremena, znanja i truda uložio u pisanu kulturu ovog našeg surovog kraja. Zamislimo se malo svi nad tom činjenicom, da li nam je važnija štrudla ili kulturni identitet!? Zastanimo barem na trenutak u svojim mislima i pokušajmo uočiti da se tu radi, htjeli mi to priznati ili ne, o epskim djelima goranske književnosti ili nečem tako prolaznom. O, Bože, kako me takva goranska ravnodušnost jednostavno izluđuju.“
„Umjesto završne riječi dozvolite da citiram posljednju rečenicu iz romana „Demon goranskih šuma“: „Kada je oko podneva izravnao i posljednji kamen na grobu svoga oca, izvadi Jakov iz nožnica kamu i ureže u mekanu koru obližnjeg javora: DEMON -1663-“
AUTOR: Gorske novosti/Goranska zima
FOTO: ilustracija
Podijeli: