GORSKA PISMA (ČITATELJA): Obrana Sokratova ups, pardon; Marušićeva

 

GORSKI KOTAR – Zapis je potaknut napadima skrivenih anonimusa na doajena,hm…jednog od doajena „Gorskonovoskemisli“ i spočitovanja mu egocentrizma a ujedno je i egzemplar auktorova egocentrizma jer……da nema egocentrizma „ne bi svita bilo“.

 

I Marušić i ja umrijet ćemo nadajući se ali kakva nada ostaje anonimnim nabacivačima blatom?

 

Može li se zamisliti bilo koji oblik izražavanja osobnosti od politike do umjetnosti i natrag a bez nepodnošljivog egocentrizma koji nas, egocentrike tjera da dignemo glavu iz balege (ima jedna zgodna pričica o tome,i poučna) i započnemo pjev. Jasno je da je teško naći uši za vlastiti pjev ali to nipošto ne znači da ne treba pjevati. Uostalom….povijest svjedoči da su mnogi pjevači tek posthumno „propjevali“. Pa eto….i Marušić i ja i mnogi drugi umrijet ćemo nadajući se ali kakva nada ostaje anonimnim nabacivačima blatom? Niže ovog je jedan moj zapis koji donekle opravdava slične tipove koji imaju potrebu uznemiravati cijenjene kritičare svojim umotvorinama;

 

Avantura (haiku za uvod)

pisanje je osvajanje bijelog prostora
pisanje je zabijanje vlastitog stijega u Sjeverni pol
pisanje je Indiana Jones

barba

 

Refleksije ;
In principio erat verbum….naravno , pisana verbum.

Čim se pojavila nevolja ja bih glavu zaklopio stranicama nekog romana

 

 

Čitanje bijaše od početka bijeg. Bijeg među sitna slova koja ipak bijahu dovoljno velika e da bih se skrio u njihovoj sjeni. Skrio od svih onih nedaća i gnjavaži kojima mi je obilovalo djetinjstvo. Bijah tad poput noja. Čim se pojavila nevolja ja bih glavu zaklopio stranicama nekog romana. Kako sad gledam na to doba , to nikad nije bila zabava. Uvijek bijeg.
„U dugu zimsku noć moja mati“ …..zapravo i nije bilo razlike bila to zimska ili ljetna noć. Čitao sam do iznemoglosti. I kad nisam čitao bijah među stranicama. Čitao sam u školi, skrivečki, ispod klupe. Čitao sam dok sam čekao. Čitao sam dok su me čekali. Čitao sam sve čega bih se dočepao; od voznog reda do etiketa na bocama. Kasnije, kad sam upoznao vino, te mi etikete bijahu posebno drago štivo. Pa i danas. Mijenjali su se interesi sukladno starenju ; od seksa do filozofije ali glad za slovima nije otupila.

 

 

Je li to što je iscurilo kroz olovku fekalija ili monument

 

 
I naravno, isprva se sramežljivo a onda latino-strasno javila potreba za pisanjem. Nije to samo sujeta i oponašanje idola. To je s vremenom poprimilo metaboličku formu i postalo nuždno poput mokrenja ili onog drugog – smrdljivijeg. Odjednom sve one pročitane riječi počnu rasti i pritiskati membranu i peristaltika eksponencijalno raste i stvar na kraju iscuri preko vrha olovke. S tim u svezi javlja se i noćna mora, ja vjerujem, svim pisačima poznata, u obliku pitanja ; je li to što je iscurilo kroz olovku fekalija ili monument koji će poput Clarkova monolita pokrenuti evoluciju? Ostavljam li trag u vremenu ili samo zagađujem okoliš ?

 

 

A opet, ako ne objaviš na bilo koji način ………..postojiš li onda??????

 

 

Gdje pronaći ruku koja će te potapšati po ramenu i reći ; hej, ovo je baš dobro !? Kako vjerovati toj ruci koja njiše tvoju vlastitu kolijevku ? Tržište ? U Hrvatskoj ? Kaj god !
Kad smo već kod tržišta ; ono je nedavno najčitanijom umotvorinom promoviralo knjigu kokice za koju bih se prije okladio da je analfabet nego sestra po peru .
Zar vjerovati kriketarima , tim umišljenim pajacima koji su toj istoj kokici odbili dati nagradu koju je osvojila po po od njih postavljenim kriterijima ????
A opet, ako ne objaviš na bilo koji način ………..postojiš li onda??????

 

 

Disleksija češća od karijesa ili šuljeva

 
Dodatna je otegotna okolnost pripadnost narodu ili bolje napisati – jeziku, u kojem je disleksija češća od karijesa ili šuljeva.
Kroz život sam susreo uistinu puno tipova koji su se javno hvalili i pače, bili ponosni na to što u životu nisu pročitali niti jednu knjigu . Ma ni najmanju . Neki od njih su čak i fakultet završili. Kako ? Nek dragi Bog zna !
Odrastao sam u vremenu kad je čitanje bila slabost, nešto nedostojno muškarca. Anomalija. Danas je to prikriveno ali ne promijenjeno.

 

 

Tako sam nedavno , na jednoj promociji , susreo ljude za koje znam da ne čitaju ništa teže od 24sata

 

 

Fascinira me to što većina tih tipova zapravo respektira knjigu i ljude vezane na publicistiku. Nešto poput respekta spram liječnika. Oni to cijene ali – nemaju vremena ili nije to za njih. Ali će se svak rado pohvaliti kako „poznaje“ nekog od tih „knjiških“ ljudi . Naravno – onih etabliranih. Tako sam nedavno , na jednoj promociji , susreo ljude za koje znam da ne čitaju ništa teže od 24sata i da su im krajnji domet sportske stranice dnevnih novina.
I tako ……. to bi bile nevolje a one istinske počnu kad sjedneš i osjećaš kako ćeš eksplodirati a olovka nikako da krene po onom prekrasnom snježno-bijelom papiru. Sve je unutra i tišti te ali ne ide pa ne ide. Svojevrsna opstipacija. A onda egzaltacija!!!!!! Bujica je probila branu!!!!!!
I sve se zaboravlja kad stvar završi i pisac ispražnjen klone i jedva se dokopa kreveta.
Ali već tad, oni iskusniji, osjete migoljenje novog crvića koji samo što nije progrizao opnu i stvar kreće iz početka ………

 

 

AUTOR: Mladen Šepić Barba

 

Sva mišljenja, stavovi i zaključci izneseni od strane autora Gorskih pisama čitatelja su isključivo njihovi privatni i kao takvi ne predstavljaju mišljenja, stavove i zaključke portala gorskenovosti.net
Imate li i Vi misli koje želite podjeliti sa čitateljima Gorskih novosti pošaljite mail sa tekstom na gorskenovostinet@gmail.com sa naznakom za Gorska pisma (čitatelja) i ostavite svoje podatke i fotografiju.