SUBOTNJI BLOG: Goranska politika ili Stranke kao košarkaške ekipe

 

 

GORSKI KOTAR – I površni promatrač može uočiti da se politika u lokalnim zajednicama u Hrvatskoj javlja i pokazuje kao svojevrsna vremenska pojava, kao vremenski slijed, i to u redovitim četverogodišnjim ciklusima. Pred svake lokalne izbore živne politička scena u našim selima i gradovima, lokalne stranke (pod tim pojmom obuhvaćam sve stranke koje djeluju u određenoj lokalnoj sredini) se probude i nastoje pomoću raznih predizbornih manifestacija te svojim na brzinu donesenim političkim programima osvojiti što više glasova na izborima za općinska i gradska vijeća. Nešto slično se događa i u vrijeme parlamentarnih izbora, no tada lokalni ogranci uglavnom služe za ljepljenje plakata, pa ću te aktivnosti u ovom kratkom prikazu zanemariti. Izbori za mjesne odbore su manje zanimljivi i nisu toliko nabijeni politikom, no analitičari vole prikazivati njihove rezultate kao svojevrsnu anketu uoči važnijih lokalnih ili parlamentarnih izbora.

 

Za većinu ljudi politiku je borba za ostvarivanje privatnih interesa

Na prvo mjesto neću staviti tezu da Gorani po svojoj prirodi nemaju afiniteta, volje i smisla za političko djelovanje, jer bi za iznošnje takvog stava trebalo napraviti ozbiljno komparativno, politološko i sociološko istraživanje. Radije ću ponoviti ono što mnogi danas govore, te naglasiti da je temeljni razlog slabog angažmana Gorana u politici u tome što se danas politika običnom čovjeku zgadila, posebno djelovanje nekih političara i političkih stranaka. Danas velika većina ljudi na politiku gleda kao na borbu za ostvarivanje privatnih interesa pojedinaca ili uskih skupina, a ne kao zalaganje za ostvarivanje općih razvojnih ciljeva jedne zajednice. Zbog toga je vrlo teško danas pronaći nekoga tko bi se priključio nekoj političkoj stanci ili savezu koji nudi političke promjene. Naročito se mladi ljudi odmiču od politike. To je moj osobni iskustveni dojam, a za iznošenje čvršćih stavova bi nam moglo poslužiti neko postojeće ili buduće istraživanje te pojave.

 

 

Danas se gotovo nitko više ne bori za neke ideale

Drugi razlog što stranke teško obnavljaju svoje članstvo u Gorskom kotaru je demografska opustošenost toga kraja. Mlade i srednje generacije ima sve manje, ljudi odlaze trbuhom za kruhom, a ako su to dnevni migranti, tada pak nemaju volje baviti se politikom ili nekim društvenim radom, jer su zbog relativno niskog standarda prisiljeni se brinuti i rješavati prije svega svoja egzistencijalna pitanja. Mladog čovjeka ćete uspjeti nagovoriti da se upiše u neku stranku tek onda ako mu nešto ponudite – novo ili bolje zaposlenje ili pak neki drugi materijalni probitak. Danas se gotovo nitko više ne bori za neke ideale. Politiku smo toliko srozali, toliko smo ju korumpirali da oni pojedinci koji se zalažu za neke više društvene interese i ciljeve, za neko zajedničko dobro, izgledaju čudaci u svojoj sredini i doživljavaju samo podsmijeh okoline u kojoj žive. Doduše pojedini građani postaju “veliki poltičari” kad se ugrozi neko njihovo dobro ili privatna ambicija. Tada znaju oštro kritizirati čak i nomenklaturu koju su sami izabrali na prošlim lokalnim izborima.

 

 

Lokalne stranački vođe paze da im ne uđe u stranku netko tko ozbiljno razmišlja

Ne samo da nove političke opcije ili pak one stranke čije je djelovanje hiberniralo u proteklom periodu imaju poteškoća u privlačenju novih članova ili animiranju simpatizera, već i stranke na vlasti u pojedinim lokalnim sredinama ne šire svoje članstvo, već djeluju kao košarkaške ekipe: imaju udarnu petorku, desetak rezervnih igrača i to je gotovo sve od njihova igračkoga potencijala. Rijetko koja ima svoj podmladak. Zato se može reći da su u našim lokalnim sredinama na djelu samo oligarhijske strukture. Strankama i pojedincima na vlasti i nije stalo da prošire svoje članstvo. Ako bi širili broj svojih pristalica, tada bi došli u nemogućnost da zbog oskudnih lokalnih resursa (radnih mjesta i drugih materijalnih poticaja) zadovolje svoje stado, pa bi time samo stvarali nezadovoljnike u vlastitim redovima. Svojim populističkim djelovanjem osiguraju si sasvim dovoljno mandata u općinskim i gradskim vijećima, pa zašto bi se brinuli za nešto što im samo može komplicirati život. Lokalne stranački vođe naročito paze da im ne uđe u stranku netko tko ozbiljno strategijski razmišlja o našoj budućnosti. Njima je bitno, i onima na vlasti, ali i onima u opoziciji, da zadovolje samo neke partikularne intertese, dakako na teret države ili lokalnih proračuna.

 

Djelovanje na zatvorenim sastancima uz medijsku blokadu

Na kraju ću istaknuti još nekoliko dojmova ili pitanja koja bi sigurno trebalo analitički obrazložiti. Kao prvi manifestni pokazatelj slabog djelovanja lokalnih stranaka je njihova zatvorenost za javnost. Možda one i održavaju sastanke iza zatvorenih vrata do pola noći, no javnost s time nije upoznata. Konferencije za novinstvo organiziraju jednom ili dva puta godišnje, ostali oblici njihova javnog djelovanja su, barem meni, nepoznati. Nitko ne zna koliko lokalni ogranci imaju članova, kakav je njihov unutarstranački život, kako im je razvijena unutarstranačka demokracija, kakvi su njihovi programi. Nekoliko općenitih programskih teza se napiše tek pred svake izbore i Bog te veseli. Sjeća li se itko da je neka stranka u zadnje vrijeme na lokalnoj razini organizirala kakvu partijsku tribinu, kakav okrugli stol o nekom društvenom pitanju? Pitajmo se zatim, kakve su veze između lokalnih stranaka, sastaju li se ponekad njihove vođe i dogovaraju o rješavanju zajedničkih lokalnih problema? Zašto lokalne samouprave ili njihovi čelnici ne koriste medije za političko informiranje svojih građana (tu ne računam izvješća sa sjednica lokalnih tijela)? Je li nam danas bolje kad smo neposredno izabrali svoje (grado)načelnike, ili su time oni još udaljeniji od svoga puka i zatvoreniji za javnost?

 

Neki će  dobro živjeti uhljebljeni u raznim državnim i paradržavnim strukturama

Sve su to retorička pitanja na koja imamo i neke odgovore. Pa, hoće li se ili može nešto promijeniti? Mislim, vrlo teško. Mora se dogoditi još veći ekonomski pad ili pad životnog standarda da bi ljudi reagirali i politički se angažirali. Jedan moj znanac kaže da se to neće dogoditi. Tvrdi da će manjina koja će ostati živjeti u Gorskom kotaru relativno dobro živjeti uhljebljena u raznim državnim i paradržavnim strukturama, ostati će nekoliko bogatijih obrtnika i malih poduzetnika, a oni koji se neće moći snaći, ti će otići. I svakodnevno odlaze. Uz nekoliko većih trgovišta, ostati će nam sela duhovi, bez stanovnika, samo s vikendašima, koji će također sve rjeđe dolaziti.

 

 

AUTOR: Branko Pleše, gorskikotar.bloger.hr – preneseno dopuštenjem i ustupanjem

FOTO: Nensi Tatar, arhiva – ilustracija