subotnji blog

SUBOTNJI BLOG: O mačkarama i maškarama


 

 

GORSKI KOTAR – Da se prisjetim i ponešto napišem o tradiciji maškaranja u Gorskom kotaru, a posebno u Delnicama. Tu sam se rodio, školovao i odrastao, no što ne znači da sam i sazrio, pa će mi biti oprošteno ako nešto važno preskočim ili zabrljam u pisanju.

Mnogi koji ovo čitaju sigurno će se začuditi, a posebno mladi naraštaji, što u naslovu pišem o mačkarama, a zatim o maškaranju. Istina je sljedeća: u Delnicama, a čini mi se i u ostalim dijelovima Gorskoga kotara, uvijek se govorilo o mačkarama, idemo u mačkare, a pretpostavljam da je oblik maškare počeo prevladavati šezdesetih godina prošlog stoljeća, kad je postala popularna pjesma Maškare (ča mogu maškare) koju su prvi pjevali u duetu Anica Zubović i Marko Novosel na splitskom festivalu 1962. godine. Tu su pjesmu kasnije izvodili  i drugi pjevači i pjevačice na hrvatskim pozornicama, posebno u pokladno vrijeme. Valjda smo mi Delničani već tada pod utjecajem radija i televizije počeli sve više govoriti maškare, a izraz mačkare je djelovao zaostalo, iako se ja i danas radije držim tradicije, pa govorim mačkare, a ne maškare.

Mačkare postoje i u drugim hrvatskim krajevima, na primjer u susjednoj Klani, u Imotskom, Otoku, u Gackoj, u nekim mjestima Slavonije itd., dakle nije to samo naš specifični izraz.
Dok sam bio dijete bojao sam se mačkara, a kad sam porastao, tad sam se počeo plašiti mačaka (na dvije noge), te sam uvijek mislio da izraz mačkare potječe od mačaka. Tek sam kasnije shvatio da su maškare ljudi koji nose maske, no nažalost ne samo u pokladno vrijeme.

Stariji su hinili da nas ne prepoznaju a to je nama djeci jako godilo

U Delnicama, kao i u drugim goranskim mjestima smo se znali maškarati kao djeca i obilaziti po kućama, uglavnom po susjedstvu. Stariji su hinili da nas ne prepoznaju, a to je nama djeci jako godilo, iako se nas zapravo lako moglo prepoznati, jer smo bili obučeni u odbačenu staru odjeću starije braće ili roditelja koju smo pronašli na tavanu.
Iz rane mladosti sjećam se maškaranih povorki kroz Delnice u kojima smo i mi djeca sudjelovali kao pobočni pratitelji. Jednom me Čarli (sjećate li ga se?) u ulici Rade Končara (današnjoj Amerikanskoj) u gunguli nehotice odgurnuo tako da sam pao i zaprljao novi kaputić. Možete si zamisliti kako sam se osjećao, a posebno reakciju moje mame kad sam došao doma.

 

 
U ono su vrijeme bile česte maškarane zabave i plesovi, ne samo u Radničkom domu, već i u običnim delničkim birtijama, na primjer kod Prepeličnika, kod Kejčovke itd. Posebno je bilo zanimljivo kad se spaljivao fašnik ispred Radničkog doma, u ono doba na Pepelnicu, odnosno na čistu srijedu. Na pokladni utorak smo kao gimnazijalci išli na zabavu u Radnički dom, a i u školi su nas dopodne djevojke znale namazati čađom iz tadašnjih Plamen peći u  gimnazijskim razredima.
Zapamtio sam da se 1961. godine u Delnicama nije spaljivao fašnik, a vjerojatno nije tih dana bilo ni zabava. Naime, početkom godine je ubijen Patrice Lumumba (tada smo pisali i govorili Patris), kongoanski lider i borac za slobodu Konga. Čini mi se da je tada u Jugoslaviji bila proglašena općenarodna žalost, pa je delnički komitet, vjerojatno s viših instanci, dobio nalog da se otkažu sve zabavne priredbe.

 

 

Negdje 1967., `68., tada sam već pohađao gimnaziju, pred Radničkim domom smo stajali Štef, Miha i ja i razmišljali da odemo na zabavu. Ili nismo imali dovoljno novaca da platimo ulaznicu, ili smo bili škrti, pa smo se išli doma na brzinu maskirati, jer maske su imale slobodan ulaz. Ja sam se maskirao u šepavog starčeka sa šeširom na glavi, dugim brkovima i s maskom na licu, u nekakvom starom kaputu i crnim čizmama. Dijelile su se tada kao i obično i nagrade, a ja sam čak osvojio treću nagradu i bocu engleskog džina. U žiriju za dodjelu nagrada između ostalih su bili i gimnazijski profesor Lerga (zvan Spasoje) i Marica, profesorica engleskog, tada se prezivala Bakale. S Bakalicom sam prije proglašenja i dodjele nagrada otplesao čak nekoliko plesova. Nisam baš znao plesati, možda sam bio i pripit, pa sam Maricu previše stiskao, što je sigurno utjecalo na to da dobijem nagradu. Džin smo probali, nije nam se baš sviđao, pa sam bocu poslije zabave odnio doma. Oca je tih dana bolio zub, pa mu je džin dobro došao, prije nego mu je zubar Miško golim rukama izvadio zub. (Trebalo bi koju priču napisati i o Mišketu!)

Dosta sam se raspričao, a htio sam zapravo naglasiti nešto drugo: – Druga su danas vremena, nema više maškaranih zabava u Radničkom domu, nema maškaranog ludovanja u Delnicama. Ove godine, a čini mi se ni lani, nije održana u Delnicama niti jedna pokladna zabava. Zbog vremenskih neprilika i velike hladnoće nije bilo ni drugih maškaranih događanja. Jedino je delnički gradonačelnik i ove godine predstavnicima Mesopusnog društva Pauše predao ključeve Grada, tako da su Paušetovci preuzeli vlast u Delnicama. Neki zločesti Delničani kažu da mu ključeve grada ne bi ni trebalo vratiti. Zbog kojih razloga, ja vam to zbilja ne znam.

 

 

Cijeli post  i komentare pogledajte nahttp://gorskikotar.bloger.hr/post/goranske-i-delnicke-mackare/15636671.aspx

 

AUTOR: Branko Pleše, preneseno sa gorskikotar.bloger.hr
FOTO: Gorske novosti, arhiva

%d blogeri kao ovaj: