Goranova soba

Goranova soba

GORSKI KOTAR -Prvi dan proljeća i Svjetski dan poezije rođendan je našega Gorana. Ivana Gorana Kovačića, hrvatskog pjesnika. I našega goranskog. Na taj se dan već dugo godina (čujem danas na Radiju od 1964.) u Lukovdolu održava pjesnička manifestacija pod nazivom Goranovo proljeće. Tko nije čuo za Goranovo proljeće?

Ja ne znam baš točno, ali mi se čini da je to jedna od rijetkih kulturnih manifestacija takve vrste koja ima svoj neprekinut kontinuitet još iz vremena bivše Jugoslavije, a koja ni danas nije izgubila svoj značaj i smisao (ne Jugoslavija nego manifestacija). U Lukovdolu se svake godine dodjeljuje Goranov vijenac nagrađenim pjesnicima i sve je u znaku Ivana Gorana. Rado bih i ove godine bio tamo, kao i davne 1974. godine na prvi dan proljeća, u društvu svoga školskoga kolege, danas doktora Josipa Lisca, hrvatskog jezikoslovca, te Luke Paljetka, tada mladoga i vitkoga zadarskog asistenta, a danas čak i člana (zajedno s Umbertom Ecom) ruske akademije. Prošli dani! Prohujali. Lisac je u Zadru profesor. Možda, kao i Tadijanović, tuguje za rodnim krajem. Ne znam piše li pjesme? Znate kako je s doktorima. Ne smiješ ih ništa pitati.

Kad razmišljam o poeziji, vraća mi se sjećanje na školske dane, na nezaboravna predavanja iz književnosti naše nastavnice Marije Mauhar Glavović u osnovnoj školi (još i danas znam napamet Goranov prozni tekst iz Smrti u čizmama: – Zajesenilo iznenada. Nebo nasumoriše oblaci, kao da ga se uhvatili golemi lišajevi. Dugačko zrcalo Kupe…), ili pak predavanja profesora dr. Ante Sekulića u gimnaziji, kod kojeg smo često morali učiti napamet pjesme naših pjesnika. I ne samo hrvatskih. Dakako i recitirati. Mogao bih, da samo malo obnovim sjećanje, bez problema izrecitirati X pjevanje Goranove Jame. Najljepši su mi bili stihovi:
Gdje je mala sreća, bljesak stakla,

Lastavičje gnijezdo, iz vrtića dah;

Gdje je kucaj zipke, što se makla,

I na traku sunca zlatni kućni prah?

Gdje je vretena zuj, miris hljeba,

Što s domaćim šturkom slavi život blag;

Gdje su okna s komadićkom neba,

Tiha škripa vrata, sveti kućni prag?

Memorijalni muzej Ivana Gorana Kovačića

Memorijalni muzej Ivana Gorana Kovačića

Zatim se nastavlja strofa: Gdje je zvonce goveda iz štale… Te stihove sam doživljavao na poseban način, a vjerojatno tako i Grampić i Zlatarić, moji školski drugovi, svi koji smo doma imali blago. (Danas imamo žene, hvala Bogu. I to je svojevrsno blago.)

Grampić je pak posebno volio Goranovu pjesmu Petr breški harmonikaš (Ako se je jókal ali smejal / Zaprta bila vusta so i oči…), pa mi ju zna i danas ponekad izrecitirati, dakako u posebnim prilikama. Njega smo zvali i Milkmen, jer je po kućama raznosio u kanticama mlijeko. Ni danas mi nije jasno, zašto ja nisam dobio taj nadimak, kad sam i ja bio raznosač mleka. Mora da je razlog taj što je on bio više na udaru – živio je na glavnoj delničkoj ulici, pa su ga svi vidjeli. Njegova kuća danas stoji uz dobro poznatu Kuću Rački, tj. delnički etnološki spomenik, pa moram predložiti našem Gradonačelniku da otkupi i Grampićevu kuću za proširenje muzeja. A pred kuću ćemo postaviti kip raznosača mleka. Kao Mlikaricu u Rijeci. No vratimo se našem Goranu, koji u X pjevanju Jame pita:

Zar ima mjesto,

gdje prozorsko cvijeće

Rubi još radost i taži još bol?

Zar ima većeg bogatstva i sreće,

Nego što su škrinja i klupa i stol?

Amfiteatar u Lukovdolu

Amfiteatar u Lukovdolu

To mi odvlači misli na nastradale u Japanu, na rat u Libiji, na patnike širom svijeta…

Mogao bih tako redati i druge brojne stihove i analizirati ih, ne toliko književno-kritički, već ih jednostavno antropološki i sociološki povezati s našom suvremenošću i našim današnjim načinom života. Zar nije i danas aktualna za Gorski kotar njegova Drvarska popevka: Kuliko drv iz naše šum, iz naše sel / Je grad pojel!

Pisao je Goran i društveno i politički angažirane pjesme, neke su i uglazbljene. Sjećate se: Legla orla,vučje staze, / Silna brda, uske klance, / Partizanske čete gaze… Bez ove Naše pjesme rijetko je kad prošla neka pionirska priredba ili neka druga proslava NOB-a. Pjesmu O teško je četnik biti nisu nas učili u školi. Moja djeca su već odrasla, pa nemam koga pitati – spominje li se ta pjesma možda danas u čitankama? Vjerojatno ne: zbog mira i tolerancije na ovim našim prostorima. Europa to ne bi dopustila.

Kad tako razmišljam o Goranu, o našim pjesnicima, pitam se koliko je danas poezija prisutna u našem životu, u našem osobnom, te kulturnom životu. Ima li danas literarnih grupa u školama koje održavaju pjesničke večeri, kao što smo nekad mi kao gimnazijalci odlazili u Ravnu Goru i tamošnjim osnovcima priredili književnu večer i recitirali Silvija Strahimira Kranjčevića? Održavaju li se danas u srednjim školama maturalne akademije, kao nekad u Delnicama kad su uz maturante nastupali i takvi čuveni glumci kao na primjer Zlatko Crnković (naš Goranin), Uglješa Kojadinović, zatim prvaci riječkog kazališta: Zdenko Botić i drugi?

Amfiteatar i spomenik Goranu

Ponekad do nas svrate književnici i glumci (kao neki dan Filip Šovagović u Moravice), no po mome mišljenju i ukusu, toga ima premalo. Netko će reći da ne bi bilo interesa, no ja ne mislim tako. Ne moraju to biti masovne priredbe, ne mora doći puno ljudi, no nešto se mora pokrenuti. U cjelini smo zapustili organiziranje takvih kulturnih događanja. Razni dobrotvorni koncerti koje naši humanisti i entuzijasti organiziraju po našim mjestima slaba su nam utjeha.

Ivan Goran Kovačić

Ivan Goran Kovačić

Raspitao sam se nedavno: Goranov rođendan će prigodno kroz neke učeničke aktivnosti biti obilježen u osnovnim školama u Gorskom kotaru, posebno u onima koje nose njegovo ime. No je li to dovoljno? Ne znam ni sam. Teško je to u ovo vrijeme, kad kulturu sve više prepuštamo hirovima tržišta i kad je sve podređeno zakonu profita. No, za organiziranje glazbeno-literarnih večeri ne treba puno novaca, samo malo srca i entuzijazma. Drugo je pitanje ima li to tko organizirati? Profesori staroga kova su u mirovini, neki i nisu više među nama, a neki koji su to znali i čak bili izvrsni u tome, danas su pak novinari. No sigurno ima još puno kvalitetnih učitelja, nastavnika i profesora, entuzijasta koji bi to htjeli organizirati. Samo ih zajednica treba podržati. Na Svjetski dan poezije ih najtoplije pozdravljam. Također putem bloga pozdravljam i sve blogere pjesnike, koji lirski pišu i vole poeziju. Svim romantičarima čestitam Svjetski dan poezije.

Pozdravljam i sve goranske pjesnike, ma gdje oni bili, u zavičaju ili daleko od nas. Tko zna, možda ću jednom biti u prilici nazočiti pjesničkoj večeri Anke Žagar u domaćem kraju? Možda će netko pripremiti neku novu (imamo li staru?) antologiju goranskog pjesništva, pa da na jednom mjestu napravimo popis i saberemo pjesme i uspomene na goranske pjesnike.

Morat ćemo nešto učiniti, pa makar Grampić i ja recitirali pjesme. Zvati ćemo i našega Poetu Štefa, koji danas živi u Rijeci, da nam pomogne. Mladen Išće će zasigurno recitirati Da sam ja učiteljica ili Kroz moje si prošla snove. Ninu i Kseniju nećemo zvati, jer su one zadnji put «kiksale» kad smo bili u Ravnoj Gori na pjesničkoj večeri. Zbog toga su morale drugi dan u školi odgovarati hrvatski. Dakako, dobile su jedinicu. No, možda ih je ta «pedagoška» mjera nešto i naučila. Svakako ih moram nazvati.

Goranova soba

Goranova soba

 

AUTOR: Branko Pleše, gorskikotar.bloger.hr

FOTO: Gorske novosti, ilustracija

Oglasi