Izumiru li Gorani?

GORSKI KOTAR – Bez obzira kad započeli raspravu, držim da ne treba jadikovati ili plakati nad našom sudbinom ili se pak romantičarski zanositi da će biti bolje, već trebamo realno ocijeniti smanjenje populacije, starenje stanovništva te racionalno djelovati na ekonomske, socijalne, kulturne i psihološke posljedice koje nam ta demografska pojava donosi.

 

U sto godina „nestalo“ 39% stanovnika

 

Što se tiče demografske situacije u Gorskom kotaru, u medijima se inače posvećuje dosta velika pozornost izraženoj depopulaciji na goranskom području, te se o padu broja stanovništva povremeno piše u novinama, objavljuju se kratke reportaže na televiziji o napuštenim ili slabo naseljenim selima, a ima i stručnih i znanstvenih članaka o toj problematici. Zadnji meni dostupan znanstveni članak su objavili Ivan Lajić i Sanja Klempić Bogadi u časopisu Migracijske i etničke teme (broj 2 iz 2010. godine) pod naslovom Demografska budućnost Gorskoga kotara. Ovdje neću prepričavati sadržaj članka već ću samo citirati dva odlomka: “Osnovna značajka demografskog razvoja Gorskoga kotara u 20. stoljeću jest smanjivanje ukupnog broja stanovnika, tako da je od početka stoljeća (1900.), kada je bilo 42.855 stanovnika, do 2001., kada ih je bilo 26.120, došlo do smanjenja od čak 39%.” U zaključku pak ističu: “Analiza dinamike depopulacije, starosnog sastava i prirodnoga kretanja upućuje na lošu demografsku perspektivu brojnih goranskih naselja, ne samo najmanjih nego i onih srednjih. Već 2001. od ukupno 259 goranskih naselja 28 je bilo bez stanovnika, a od 1991. do 2001. trinaest naselja zabilježilo je stagnaciju, sedamnaest porast te 201 smanjenje. Realna je pretpostavka da će u sljedećem razdoblju doći do promjena unutar prostorne mreže naselja Gorskoga kotara te da će veliki broj malih naselja s malobrojnom i ostarjelom populacijom (ako ne dođe do migracijskog priljeva) neminovno ostati bez stanovnika, dok će srednja naselja značajno populacijski slabjeti.”

 

Kako dalje?

 

Vjerojatno će rezultati najnovijeg popisa biti još porazniji, no i bez njega su činjenice svima evidentne: sve veći broj sasvim napuštenih naselja, sve manji broj stanovnika u malim naseljima, loša starosna struktura i sveukupno smanjenje broja stanovnika Gorskoga kotara.
Što uopće reći smisleno i pametno, kako komentirati te podatke? Treba li analizirati uzroke demografskih kretanja u Gorskom kotaru, ili je sve jasno na temelju postojećih studija i istraživanja sličnih geografskih prostora u Hrvatskoj i svijetu? Ima li u takvoj demografskoj situaciji onda uopće smisla govoriti o društvenom i gospodarskom razvoju kad smo svijesni da takvog razvoja ne može biti zbog opisanih demografskih uvjeta i pojava u Gorskom kotaru. Može se eventualno zaustaviti pad broja stanovnika, te zaustaviti pad standarda onih koji tu žive.

 

Starosjedioci na održavanju hladnog pogona

 

Već sam napisao da će u Gorskom kotaru ostati živjeti određen broj ljudi koji će održavati hladni pogon, koji neće imati jako visok standard, ali će ipak pristojno živjeti, ako ne od svoga rada, onda bar na temelju rent-seeking modela. Naime, država neće moći sasvim prestati ulagati u ovaj kraj, pa će i dalje ovdje biti zaposlen određen broj ljudi u preostalim državnim i lokalnim službama, u školstvu, zdravstvu i uslužnim djelatnostima (iako i tu sve manje), u prometnom sektoru (na održavanju prometnica), zatim u šumarstvu koje je također pod državnim patronatom, te nešto u turizmu, trgovini, graditeljstvu i drvnoj industriji.

 

U ime nekakve pravde trebalo bi ulagati podjednako u sva područja

 

Jedinice lokalne samouprave će doduše i nadalje morati ulagati u društveni i komunalni standard, no važno će biti utvrditi prioritete: hoće li se više ulagati u veća mjesta, u ona u kojima živi veći broj ljudi, ili treba podjednako brinuti o svim naseljima na području Gorskoga kotara. U ime nekakve pravde, trebalo bi ulagati podjednako u sva područja, no pitanje je imaju li općine i gradovi novaca da bi ulagali i u održavanje i u razvoj komunalne i prometne infrastrukture do onih sela u kojima nitko ne živi, u kojima su “bogatuni” pokupovali kuće i pretvorili ih u vikendice i vile, ili bi pak i sami novi vlasnici trebali proporcionalno više sudjelovati u podizanju javnoga standarda. Goransko autohtono stanovništvo izumire.

 

Gorani  kao goranski krumpir ili goransko zelje

 

Omiljena mi je usporedba s goranskim krumpirom: kao što je danas veoma teško pronaći stare sorte goranskoga krumpira, jer se “izrodio”, genetski je modificiran s uvoznim sjemenskim sortama, tako ima i sve manje autohtonih Gorana, jer su se i oni na neki način “izrodili”, puno ima “norca”, pa nije čudno da se gase mnoge goranske loze i stare obitelji. Sve ima više doseljenih ljudi u Gorski kotar. To su činjenice i njih treba trezveno prihvatiti. Nisu nam potrebne romantičarske jadikovke, nacionalističke lamentacije niti bilo kakva druga zamagljivanja demografskih problema. Stanje je takvo kakvo je i čini mi se da tu ne pomažu nikakve mjere pronatalitetne politike na bilo kojoj razini. Iako se u šali već dugo govori da su Gorani najbolji …(znate već što), jer se pola godine …. sa snijegom, a pola godine s drvima, čini se da to ipak nije istina. Gorani su kao i goranski krumpir ili goransko zelje – na putu izumiranja.

 

Tri scenarija raspleta

 

Opet navodim onu svoju staru tezu da će Gorski kotar ubuduće biti starački dom i vikend naselje. No, zašto govorim ubuduće, kad već i danas goranski prostor ima takva obilježja. Druga moja omiljena poštapalica je ta da će se u Gorski kotar doseljavati Kinezi ili neki drugi azijski narodi. Određene svjetske kataklizme vrlo lako mogu ubrzati takve migracije. Moje treće intuitivno predviđanje odnosi se na posljedice globalnog zatopljenja: da će zbog povišene globalne temperature Gorski kotar postati ugodno mjesto za življenje – zime više neće biti tako oštre i duge, ljeta će biti ugodnija nego u gradovima ili na priobalju. Možda takav rasplet može pomoći da poraste vrijednost nekretnina i zemljišta u Gorskom kotaru. Zbog toga, ako nam baš nije potrebno za neke prijeke potrebe, nemojmo rasprodati svu djedovinu, ostavimo nešto i djeci i unucima. I sačuvajmo naše šume tako da buduće naraštaje mogu bar malo zaštititi od ultraljubičastog zračenja. Ne znam jesam li u pravu? Što vi mislite?

 

AUTOR: Branko Pleše, gorskikotar.bloger.hr – preneseno dopuštenjem i ustupanjem  16.04.2011.

FOTO: Gorske novosti, ilustracija

Oglasi