GORSKI KOTAR – I dok sanjkaški klub „Prepnek“ i blog Goranska zima uporno gledaju u nebo ne bi li ugledali pahulju-saveznicu, nas starije „sanjkaše“ priča o bobu (iz Goranske zime) podsjeća na davne pedesete, kad je sanjkanje u Potoku bilo popularnije no ikad.
Klinaca nikad više a sanjki nikad manje
Nas klinaca nikad više, a sanjki nikad manje! Sanjkama smo zvali i one osebujne tvorevine prilagođenije svakodnevnoj upotrebi za prijevoz ili prenos svega i svačega, nego sanjkanju. Bilo ih je: željeznih, drvenih, polomljenih, krpanih, trulih, muzejskih, provizornih za jednokratnu upotrebu, ali sve su služile druženju na nezaboravnoj stazi od Lokvarca i Jurčkovih do Remonta gdje su rijetke ulične svjetiljke osvjetljavale put, a onda je došlo ono pravo! O spuštanju do Potoka svjedoči samo mjesec i pokoja zvijezda za vedrih zimskih noći.
Jedne su sanjke bile posebne. Velike teretne sanjke s pravim rudom za ljudsku vuču. Ni danas ne znam jesu li bile takve napravljene, ili je netko uzeo prednji dio od velikih kolnih sanjki koje su vukli konji i s kojima se išlo zimi u šumu.
Original je imao propetog konjić a naše su sanjke nekada vukli konji
Zvali smo ih ferari, makar su imale s poznatom markom sportskih automobila samo jednu malu dodirnu vezu; original je oduvijek u svom znaku imao propetog konjića, a naše su sanjke vjerojatno nekada vukli konji.
No tko je onda i vidio pravi „ferari original“ osim na nekoj slici prošvercanog kalendara iz Trsta? Za razliku od originala, naš je bio posebno spor u startu, a to mu je zapravo bila glavna odlika! Trebalo mu je guranjem dati početnu brzinu, a onda uskočiti tko kako zna. A onda, najprije sporo pa sve brže i brže uletiti u mrak ispod Remonta.
Opasnost je bila podjednaka – za one na ferariju i one oko njega!
I ta početna sporost bila je fenomenalna! Omogučavala je da dugo putuje „vidljivim“ dijelom staze, uz viku, dobacivanja, padanje prokobrojnih! Na donjem dijelu, na mračnoj strmini, čisti adrenalin mladosti! „Čuvaaaj!“ – vikalo se i razgrtalo ostale sanjkaše. Manje iz opreza, više zbog želje da se vesela „posada“ čuje i zapazi, jer opasnost je bila podjednaka: za one na ferariju i one oko njega!
Opet bi dobro došao ferari
Nema više starih konjskih saona, vjerojatno se ni rashodovane ne mogu naći, ali Potoku bi opet dobro došao neki „ferari deseterac“? Neka konstrukcija primjerena novom dobu. Kao Bob s pista, gusjenica s mora, vlakić s Korza. Pauše-ekspres po domače! Alegorijska kola dostajna Karnevala i za trajnu upotrebu, ili raketa za svjetlu EU budućnost!
Cijeli post pročitajte na http://josip-horvat-bobo.bloger.hr/post/ferari-iz-pedeset-i-neke/15279859.aspx
AUTOR: Josip Horvat – Bobo, preneseno sa josip-horvat-bobo.bloger.hr
FOTO: Jablan Gorski Kotar, preneseno sa http://www.facebook.com/media/set/?set=a.165425180220713.35800.100002596951381&type=3
Lajkaj ovo:
Lajk Učitavanje...
GORSKE NOVOSTI 
GORSKI KOTAR – I dok sanjkaški klub „Prepnek“ i blog Goranska zima uporno gledaju u nebo ne bi li ugledali pahulju-saveznicu, nas starije „sanjkaše“ priča o bobu (iz Goranske zime) podsjeća na davne pedesete, kad je sanjkanje u Potoku bilo popularnije no ikad.
Klinaca nikad više a sanjki nikad manje
Nas klinaca nikad više, a sanjki nikad manje! Sanjkama smo zvali i one osebujne tvorevine prilagođenije svakodnevnoj upotrebi za prijevoz ili prenos svega i svačega, nego sanjkanju. Bilo ih je: željeznih, drvenih, polomljenih, krpanih, trulih, muzejskih, provizornih za jednokratnu upotrebu, ali sve su služile druženju na nezaboravnoj stazi od Lokvarca i Jurčkovih do Remonta gdje su rijetke ulične svjetiljke osvjetljavale put, a onda je došlo ono pravo! O spuštanju do Potoka svjedoči samo mjesec i pokoja zvijezda za vedrih zimskih noći.
Jedne su sanjke bile posebne. Velike teretne sanjke s pravim rudom za ljudsku vuču. Ni danas ne znam jesu li bile takve napravljene, ili je netko uzeo prednji dio od velikih kolnih sanjki koje su vukli konji i s kojima se išlo zimi u šumu.
Original je imao propetog konjić a naše su sanjke nekada vukli konji
Zvali smo ih ferari, makar su imale s poznatom markom sportskih automobila samo jednu malu dodirnu vezu; original je oduvijek u svom znaku imao propetog konjića, a naše su sanjke vjerojatno nekada vukli konji.
No tko je onda i vidio pravi „ferari original“ osim na nekoj slici prošvercanog kalendara iz Trsta? Za razliku od originala, naš je bio posebno spor u startu, a to mu je zapravo bila glavna odlika! Trebalo mu je guranjem dati početnu brzinu, a onda uskočiti tko kako zna. A onda, najprije sporo pa sve brže i brže uletiti u mrak ispod Remonta.
Opasnost je bila podjednaka – za one na ferariju i one oko njega!
I ta početna sporost bila je fenomenalna! Omogučavala je da dugo putuje „vidljivim“ dijelom staze, uz viku, dobacivanja, padanje prokobrojnih! Na donjem dijelu, na mračnoj strmini, čisti adrenalin mladosti! „Čuvaaaj!“ – vikalo se i razgrtalo ostale sanjkaše. Manje iz opreza, više zbog želje da se vesela „posada“ čuje i zapazi, jer opasnost je bila podjednaka: za one na ferariju i one oko njega!
Opet bi dobro došao ferari
Nema više starih konjskih saona, vjerojatno se ni rashodovane ne mogu naći, ali Potoku bi opet dobro došao neki „ferari deseterac“? Neka konstrukcija primjerena novom dobu. Kao Bob s pista, gusjenica s mora, vlakić s Korza. Pauše-ekspres po domače! Alegorijska kola dostajna Karnevala i za trajnu upotrebu, ili raketa za svjetlu EU budućnost!
Cijeli post pročitajte na http://josip-horvat-bobo.bloger.hr/post/ferari-iz-pedeset-i-neke/15279859.aspx
AUTOR: Josip Horvat – Bobo, preneseno sa josip-horvat-bobo.bloger.hr
FOTO: Jablan Gorski Kotar, preneseno sa http://www.facebook.com/media/set/?set=a.165425180220713.35800.100002596951381&type=3
Podijeli:
Lajkaj ovo: